Gajde su aerofono glazbalo koje se u svojoj osnovi sastoji od nekoliko dijelova: mješine (dio koji služi kao spremište zraka), puhalice (dio u koji se upuhuje zrak i prolazi do mješine), prebiralice (koja se još naziva i gajdunica, tipične slavonske gajde imaju dvocijevnu prebiralicu pa se taj dio još naziva i dvojnice) i trubnja (još se naziva berda ili burdon jednoličan, osnovni, "ležeći" ton) (primjer: Et 23959). Ukoliko je broj piskova veći, zvuk gajdi je bogatiji pa su se tako slavonske gajde sačuvale kao solističko glazbalo.
Mješina se najčešće izrađivala od jareće ili ovčje kože dok u nekim starijim etnografskim radovima pronalazimo podatke o mješini od svinjske, teleće pa i pasje kože. Kod starijih tipova gajdi ponekad se ostavljala i glava životinje s rogovima. Životinjska se koža štavila, a vanjska se strana kože okretala prema unutra. Puhalica, prebiralica i berde utaknute su i špagom čvrsto vezane te dodatno voskom ili smolom zalijepljene na tri otvora. Izrađivale su se od različitih vrsta drveta – javora, klena, oraha i slično. Prebiralica ili u Slavoniji još zvana dvojnice najčešće je izrađena od javorova drveta. Na njima su izbušene rupice za prebiranje. Piskovi su najčešće izrađeni od trstike ili bazge, a umetali su se u prebiralicu. Za uštimavanje se koristio pčelinji vosak koji bi se prilijepio u dio rupice za prebiranje ili su se njime dijelovi glazbala međusobno učvršćivali. Kuhač navodi: "Nalieže li zarezotina piskova pretvrdo, tako da nemože titrati, pa tim pisak nikakovih glasova tvoriti, onda podmetne gajdaš vlas, i to ponajčešće iz svojih kosa. To bješe povodom narodu reći, da si gajdaš očajno kose čupa, nisu li pisci u redu." (Kuhač, 1877: 46). Zavinuti drveni dio koji se nastavlja na prebiralicu naziva se rog, a funkcija mu je ojačati zvuk gajdi. Trubanj (berde ili burdon) nema rupica i svira samo jedan ton. Prebiralica i trubanj vrlo su često bogato ukrašeni rezbarijama ili kositrom. 
Dude / Veliki Raven, 19. st. / POH-429/1920, Zbirka glazbala Franje Ksavera Kuhača
Na području Hrvatske gajde su bile rasprostranjene po Slavoniji, Baranji i Posavini. Najduže su se sačuvale i koristile u Slavoniji. Kuhač navodi kako je nekoć kod slavonske svadbe gajdaš bio izuzetno značajna osoba nazočna od samog početka pa do kraja svadbene svečanosti: "Čim je momak – dogovorivši se sa družinom – nakanio zaprositi ovu ili onu djevojku, pošalje prositelja i gajdaša kao poslanike k njoj. Budne li dogovor povoljan, onda se poslije nekog vremena u domu djevojčinom slavi zaručba, pri kojoj valja da bude gajdaš. Osvane li napokon vjenčani dan, onda ide pred gosti zaručnici i gajdaš." (Kuhač, 1877: 55).
Gajde kao narodno glazbalo nisu se svirale samo među pučkim svečanostima nego su svoje mjesto našle čak i tijekom proslave nekih većih crkvenih blagdana pa Kuhač navodi: "Kod svih svečanosti, gdje se hoće da je veselo, mora da bude i gajdaš; pa i kad crkva slavi svoj veseli dan, mislim Božić, zamnijevaju crkvom gajde" (ibid.). Od svirača upravo su gajdaši, još početkom 20. stoljeća, uživali u slavonskim selima najveći ugled nakon čega su ih potisnuli sve omiljeniji tamburaški sastavi i tambura kao danas tipično i najzastupljenije glazbalo slavonske regije (Marošević, 2001: 415).
Dude su glazbalo vrlo srodno gajdama. Svojedobno su se svirale po Podravini, oko Bjelovara, Križevaca i Koprivnice. Dude, za razliku od gajdi, imaju laktaču (dodatni dio uz pomoć kojeg se u mješinu upuhuje zrak) te tri ili četiri piska koja svirci daje bogatiji zvuk. (POH-429/1920) Dude nemaju rog koji mogu imati gajde, a razlikuju se i u prebiralici.
